kočenje

10 iritantnih vozačkih navika

Kočnice su vjerojatno najvažniji sigurnosni element automobila. Istovremeno, mogu izazvati i najveće frustracije ako se koriste na pogrešan način. Izdvojili smo deset različitih vozačkih navika kojih se možete riješiti kako bi postali opušteniji i pažljiviji pri korištenju papučice kočnice.

1. Njuškanje repa
Premalen razmak je uobičajen i pristojan naziv. Vozači koji se jako približe vašem stražnjem kraju podsjećaju na jedno ne baš lijepo pseće ponašanje. Vožnja na premalenom razmaku od automobila ispred često dovodi do nepotrebnog kočenja.

“Što je loše ako povremeno prikočim?”, zapitat će se mnogi. Ništa, ako ste jedini vozač na Zemlji. Svaki put kad zakočite izazivate lančanu reakciju iza vas koja rezultira usporavanjem prometa. To je efekt vala koji se može protezati kilometrima. Često kad naletite gužvu na autocesti  prvo pomislite da su negdje ispred vas radovi li nesreća, ali nema ničega. Najvjerojatnije je gužva posljedica onih koji prikoče pred svakim zavojem i izlazom.

Ako držite potreban razmak nema potrebe za kočenjem, dovoljno je samo malo pustiti gas.

2. Pogled do kraja nosa
Ovo je nešto poput tunelskog vida, ali gore ako ste vozač. Znači da ne gledate dalje od vrha vlastitog nosa i ne primjećujete promjene u prometu ispred vas poput zavoja, ležećeg policajca spajanja traka i slično. Takvo gledanje, naravno, dovodi do nepotrebne upotrebe papučice kočnice, a kao što smo ranije spomenuli, to dovodi do lančane reakcije. Začas se iza vas stvori kolona od par kilometara, a vi “niste ništa radili”.

Ako obraćate pažnju što se događa ispred vas, ne samo metar ispred vašeg auta, već što je moguće dalje moći ćete puno bolje predvidjeti situacije u prometu, a na kraju će to dovesti i do puno manje kočenja.

3. Tipkanje za volanom
Vožnje u Zagrebu zapravo nisu vremenski duge i u prosjeku traju kraće od pola sata. U ostalim gradovima u Hrvatskoj još su i kraće. Zapravo je nezamislivo kako se netko ne može odreći gledanja u ekran svog telefona na tako kratak period. Nažalost, takvih ljudi nije malo. Neki tipkaju skriveno, neki na volan oslone telefon i prtljaju prstima po njemu.

Ljudi koji tipkaju u vožnji neizbježno će nepotrebno kočiti ili lutati lijevo-desno kroz trake što će pak neke druge sudionike u prometu natjerati na kočenje.

4. Dežurna smetala
Kod nas se sve priče o opasnostima u prometu svode na preveliku brzinu, odnosno kako besmislena floskula kaže “neprilagođenu brzinu” kojom se pokriva sve. Osim prespore vožnje koja može biti vrlo opasna, ali najčešće ne za onog koji tako vozi već za ostale u prometu oko njega. Dežurna smetala koja voze jedva 42 km/h po svršeno suhoj cesti s ograničenjem od najmanje 20 km/h više od njegove “vrtoglave” brzine vrlo će vjerojatno i nepotrebno kočiti. Isto tako, smetala izazivaju druge da ih pretječu što je uvijek potencijalno opasno.

Dakle, ako niste u stanju voziti brže od 40 km/h koristite javni prijevoz ili bicikl.

5. Cesta kao djedovina
Svi se svakodnevno susrećemo s vozačima koji se ponašaju kao da su sami na svijetu i kao da je cesta njihovo vlasništvo. Simptomi tog sindroma iskazuju se na razne načine – mijenjanjem traka bez žmigavaca, pretjecanjem po desnoj strani, lijenim pretjecanjem koje traje vječno, vožnjom po dvije trake… Često se manifestira i “maštovitim” parkiranjem i vječnim kretanjem na semaforu.

Sve je to ponašanje koje izaziva nepotrebno kočenje, često i snažno, koje onda šalje valove niz cestu. Kao i kod nositelja nekih virusa, počinitelj najčešće ne trpi posljedice. Trpe ih oni oko njega.

6. Inače vozim šleper…
Kad dugačka vozila, poput šlepera, skreću moraju prvo malo skrenuti na suprotnu stranu kako bi savladali zavoj. Upravo na takav način skreću i mnogi vozači bez obzira što voze VW Polo ili Opel Corsu. Jedino objašnjenje je da su zapravo to bivši vozači kamiona ili pak sadašnji, ali nisu na poslu. Jedini je problem što bi to značilo da u Hrvatskoj imamo najmanje 100.000 šofera.

Takvo skretanje, jasno, izaziva nepotrebno kočenje vozača iz suprotnog smjera. Isto tako, vozači koji tako skreću u pravilu su jako spori pri skretanju, pa stvaraju lančanu reakciju kočenja i iza sebe.

Nažalost, nema zakona protiv takvih glupavih poteza volanom, ali trebalo bi biti. Kazna bi, recimo, mogla biti obaveza vuče duge prikolice u trajanju od tri mjeseca.

7. Parking-majstori
Koliko vam se puta dogodilo da uđete za nekim u parkiralište ili javnu garažu i čekate da se on parkira? Sigurno često. Problem nastaje kad tak za kojim ste ušli baš mora u prvo slobodno mjesto, a treba mu vječnost da ga “nacilja”. Ako vam baš ne ide parkiranje, imajte obzira prema drugima, nemojte se odmah gurati u prvo mjesto ako ih ima još malo dalje ili se pomaknite u stranu i propustite aute iza sebe pa onda parkirajte do mile volje.

Postoje i oni kojima treba čitava vječnost da krenu s parkinga, posebno ako netko čeka na njihovo mjesto. Ne morate izjuriti kao na startu utrke Formule 1, ali imajte obzira prema drugima.

Ovo su također situacije u kojima se nepotrebno koči, a i puno automobila nepotrebno radi u mjestu.

8. Uvijek prvi
Postoji kategorija vozača koji uvijek moraju biti prvi. Kad se približavaju semaforu na višetračnoj cesti uvijek moraju stati u traci u kojoj je manje automobila, čak i ako je riječ o jednom autu manje tri trake dalje. To često izaziva nepotrebno kočenje kod ostalih sudionika u prometu, a uštede u vremenu su u rangu možda 0,2 sekunde. Ili nisu, ako je u traci s manje auta jedno smetalo.

9. Sramežljivi
Kamera je na cestama sve više i većina vozača opreznije im prilazi i pazi na ograničenja brzine. To je dobro, zato su i postavljene. Naravno, postoji i ona iritantna i zapravo opasna kategorija vozača koji obavezno pored kamere prolaze barem 20 do 30 km/h sporije od ograničenja. To, naravno, znači i nepotrebno kočenje i to ne samo njihovo, već i mnogih vozača iza njih.

Ista kategorija jednako intenzivno, ako ne i snažnije koči i kad vidi policiju pored ceste jer poznata je činjenica da naši policajci strijeljaju na licu mjesta sve koji voze brže od 40 km/h.

10. Paradoks brzine
Što se brže krećemo sve smo sporiji. Zvuči kao neka glupava teorija relativnosti, ali zapravo je prometni fenomen. Kad se vozila kreći višim brzinama trebaju veće razmake, a veći razmaci znače manji kapacitet ceste. Na kraju svi ispaštaju. U okruženju puno semafora, križanja, zavoja i gustog prometa biti brži od ostalih često znači samo iluziju brzine, a ne i značajno raniji dolazak na cilj.

Istovremeno brza vožnja izaziva i snažnija kočenja, a snažnija kočenja imaju snažniju lančanu reakciju kočenja iza nas. Zapravo, juriti se isplati samo na praznoj cesti. Po mogućnosti zavojitoj i brdskoj ili pak uz more, ali tada pričamo o jednoj sasvim drugoj teoriji, točnije praksi – uživanju u vožnji, a čak i tada želimo što manje kočiti…