Gdje su nestali kupe-kabrioleti?

Početkom ovog stoljeća tvrdi je sklopivi krov bio standard među kabrioletima, ali to je rješenje postojalo daleko ranije. Istražujemo povijest konstrukcije krova s velikim prednostima i manama

Peugeoti 206, 207, 307 i 308 CC, Mercedes-Benz SLK i SL, Ford Focus CC, Renault Megane Coupe-Cabriolet, Volkswagen Eos, Opeli Astra i Tigra TwinTop, Volvo C70, BMW Serije 3, pa čak i Z4… Sve su to kabrioleti s tvrdim sklopivim krovom  koji su se pojavili u proteklih četvrt stoljeća. Većina ih je nestala ili su ih zamijenili modeli s “klasičnim” platnenim krovom.

Generalno jedan od razloga zbog kojeg su se proizvođači vratili tradicionalnijem rješenju je to što je tvrdi krov težak, skup i kompleksan. Ipak, svi ranije spomenuti proizvođači imali su i jednako snažne razloge zbog kojih su ih koristili, često u modelima koji su bili i cjenovno prihvatljivi širem krugu kupaca. Metalni ili stakleni sklopivi krov omogućuje osjećaj kupea kada je zatvoren, dok u automobilu s platnenim krovom uvijek ostaje barem maleni ugođaj boravka pod šatorom.

U Europi su povratak tvrdog sklopivog krova započeli Mercedes-Benz i Peugeot tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. Mercedes je 1996. predstavio SLK, a uskoro ga je slijedio Peugeot s jeftinijim i iznimno popularnim modelom 206 CC.

Već i površni poznavatelji povijesti francuskih automobila znaju da je Peugeot prije Drugog svjetskog rata imao model sa sklopivim tvrdim krovom. Krov koji se, između ostalih, mogao naći na Peugeotu 402 Eclipse bio je izum karoserista Georgea Paulina i Marcela Pourtuta. Iako su Peugeoti, vjerojatno zahvaljujući takvim modernim modelima, poznatiji javnosti, prvi automobil na koji je ugrađen takav krov bila je Lancia Belna Eclipse 1934. Pourtoutov krov bio je električno upravljan i u potpunosti je nestajao u stražnjem dijelu. Zapravo nije bio sklopivi krov, već tvrdi krov koji se otvarao.

Prvi pravi sklopivi krov pojavio se pedesetih godina, iako sklopivi dio kod Forda Fairlane 500 Skyliner i nije bio nešto. Tvrdi krov ove krstarice bio je predug za veliki prostor straga, pa se prednji dio morao preklapati.

Iako se Mercedesu pripisuje prvi moderni kabriolet sa sklopivim krovom, Mercedes SLK nije tehnički bio prvi. Primjerice, već 1983. postojao je Audi Quattro s takvim krovom, ali Treser Quatro Roadster nije bio službeni Audijev proizvod. Od velikih proizvođača, Toyota je prva napravila krov koji se mogao sklopiti u dva više ili manje jednaka dijela. Druga generacija Toyote Soarer imala je takav krov, a proizvedeno je samo 500 primjeraka. Ipak, Soarer Aerocabin zapravo nije bio kabriolet jer svi nosači krova ostajali kada se krov sklopio. Kasnije se pojavio Soarer s pravim sklopivim krovom, ali taj model, koji mi u Europi poznajemo kao Lexus SC430, pojavio se nakon Mercedesa SLK i Peugeota 206 CC.

Osvrnemo li se na u početku spomenute modele, kao i neke koje nismo nabrojali, vidimo kako je koncept kupe-kabrioleta često rezultirao fantastičnim  ili jednostavno ružnim automobilima. Takav se krov rijetko može ugraditi bez značajnih posljedica po izgled. Istovremeno, takav koncept omogućuje i dosta prostora za kreativnost proizvođača. Tako smo vidjeli brojne varijacije na temu tijekom godina, uključujući “naopaki” krov Renault Winda ili klizni krov Volkwagen Eosa.

S obzirom da je riječ o tehničkom rješenju koje se smatra teškim i ružnim zapravo je nevjerojatno kako je tvrdi sklopivi krov završio. Iako je gotovo nestao iz većini ljudi financijski dostupnih automobila, danas je česta pojava kod supersportaša. Posebno se McLaren i Ferrari hvale krovovima koji se pametno sklapaju i koji su, čini se, riješili njihove inicijalne probleme.