Leti, leti, leti… auto!

Prašinu su posljednji u nizu podigli Porsche i Boeing, ali koliko su priče o letećim automobilima realne i što zapravo možemo očekivati u budućnosti? Hoćemo li se voziti nebom kao što nam to Holywood već dugo najavljuje ili ipak ne?

Leteći automobili zaokupljaju maštu inženjera i vozača još od samih početaka automobilizma. Spajanje cestovnog vozila s letjelicom čini se kao savršeno rješenje za izbjegavanje prometnih gužvi. Ideja je dobra, ali upravo se leteći automobil čini kao inovacija koju nam obećavaju desetljećima, ali ona nikako ne dolazi. Već smo duboko zagazili u 21. stoljeće, ali još se uvijek kotrljamo naokolo na kotačima. Nije da se nitko nije trudio. Nebrojeni su inženjeri kroz godine pokušavali napraviti leteći automobil. Pedesetih je godina prošlog stoljeća tvrtka Piasecki Aircraft Corporation izradila testno vozilo za američku vojsku, Airgeep, koji se podigao tek nekoliko metara u zrak pomoću dva velika rotora. Od tada do danas mnogi su pokušavali i to u pravilu na isti način – kombinacijom nekoliko rotora.

Danas se time bave veliki “igrači” poput Airbusa, čiji se jedini prototip neslavno srušio pri prvom testu početkom godine, ili Boeinga koji je nedavno potpisao ugovor o suradnji s Porscheom na razvoju letećih automobila. Uber tvrdi kako će početi testiranja dronova koji mogu prevoziti putnike već 2020. Kao i njihovi prethodnici kroz desetljeća, posljednji pokušaji također imaju brojne rotore, uglavnom u cijevi. Većina je pokretana električno. Kao i njihovi prethodnici, novi leteći automobili jednako su neuspješni u ispunjavanju obećanja njihovih tvoraca. Nakon uvodnog videa u kojem lete nisko iznad zemlje najčešće o njima ne čujemo više nikad ništa…

Na prvi pogled puno je revolucionarnih vizija i inovacija koje se najavljuju i lako je zaboraviti da zapravo nismo zapravo vidjeli niti posve autonomni automobil, a kamoli električno leteće vozilo s više rotora koje možete parkirati u dvorište. U stvarnosti, puno je prepreka koje treba savladati prije nego budete mogli časkom odletjeti na posao.

Prvi problem su baterije kakve trebaju ove letjelice koje jednostavno danas još uvijek ne postoje. Zatim su tu i brojne zakonske i infrastrukturne prepreke za čije raspetljavanje trebamo najmanje desetljeće. Na kraju, pitanje je što ljudi zapravo misle o tome da im nekakve letjelice zuje oko kuća, škola i dječjih igrališta. No, zadržimo se samo na tehnici. Spomenuli smo baterije koje su danas stotinu puta teže od spremnika benzina s jednakom količinom energije. Čak i kada to razvojem baterija postane manji problem i dalje je to vrlo važna stvar, jer lebdjenje je jednostavno neefikasan proces koji traži puno energije i to brzo. Prilično nezgodno kada vam je izvor energije ograničen.

Zatim dolazimo do problema kontrole. Najjednostavniji način upravljanja ovakvom letjelicom je staviti u nju obučenog pilota. Problem je u tome što globalno pilota nedostaje. Ako se aviokompanije bore s problemom popunjavanja kokpita velikih mlažnjaka, kako ćete pronaći nekog da upravlja vašim čudnim letećim strojem? Očigledan odgovor je napraviti ga autonomnim – programirati računalo da njime upravlja. Ne baš. Daleko smo od toga da računalima povjerimo u potpunosti upravljanje vozilima na tlu, a kamoli letjelicama koje lete iznad naših domova, bolnica i škola, a nemamo niti sustav koji bi pazio da sve te naprave uspješno izbjegavaju jedna drugu u zraku. Dakle, dok se svima sviđa vizija letenja naokolo u brzom, okretnom i ekološkom zračnom taksiju, čini se kako je najmanje milijarda dolara dosad uložena na tom polju zapravo otišla u vjetar.

To nipošto ne znači kako su sve futurističke leteće ideje glupe. Naprotiv. Pred nama se danas događaju uzbudljiva otkrića na tom polju, samo su drukčija od onih na koje nas je pripremala industrija zabave. Dok je fokus javnosti bio na letećim automobilima inženjeri su se bavili letjelicama s nagibnim rotorima kao što je V-22 Osprey. One mogu uzletjeti vertikalno kao helikopteri, zatim zakrenuti svoje rotore za 90 stupnjeva i pretvoriti se u avione. Nisu tihe – stvaraju ogromnu buku. Nisu niti ekološke – troše poprilične količine fosilnih goriva. Ali uspjele su razbiti tvrdi orah o kojem zračni taksiji mogu samo sanjati. Mogu letjeti od točke A do točke B jednako učinkovito kao i avioni, a mogu sletjeti praktično bilo gdje, poput helikoptera. E, da – i stvarno funkcioniraju.

Američki marinci koriste Osprey već duže od desetljeća i on je još uvijek jedna od najimpresivnijih letjelica. Uskoro će i ostatak svijeta moći letjeti na jednaki način. Početkom 2019. započela je proizvodnja Leonarda AW609, civilnog zrakoplova s nagibnim rotorima koji može ponijeti devet putnika najvišom brzinom od 485 km/h. Prve se isporuke očekuju početkom sljedeće godine. S cijenom od 25 milijuna dolara AW609 nije baš letjelica za svakoga, ali ima mnoga područja primjene, poput prijevoza radnika na naftne platforme, misije potrage i spašavanja, kao i medicinskog prijevoza. Naravno, tu je i čista privlačnost. Jedinstvenost ovog zrakoplova zasigurno će privući i privatne kupce koji žele imati nešto drukčije. Navodno je na listi čekanja milijarder Michael Bloomberg koji redovno upravlja svojim helikopterom.

AW609 stiže već jako dugo. Njegovi počeci sežu u devedesete godine prošlog stoljeća. Prvi je prototip poletio 2003. Proces je spor i dugotrajan jer je usavršavanje nove vrste zrakoplova ogroman pothvat. Iako je Osprey pokazao da koncept nagibnog rotora funkcionira, Leonardo je svejedno imao puno nepredviđenih izazova u razvoju. Dužina razvoja AW609 najbolje pokazuje kakva je budućnost letećih automobila. Pisci znanstvene fantastike svojim letećim strojevima mogu dati kakve god performanse i mogućnosti zamisle. U stvarnosti se inženjeri bore s bezbrojnim kompromisima u polaganom putu od nacrta do prvog prototipa. Ako, nakon 60 godina, niti jedan izumitelj letećeg automobila nije uspio čak niti u osnovnim koracima, to je znak kako su konceptualni nedostaci vjerojatno nepremostivi.

No, to ne znači kako fantazija o letećem automobilu neće donijeti nikakve praktične koristi. U borbi s klimatskim promjenama zrakoplovni inženjeri će se stalno nalaziti pod sve većim pritiskom da zamijene fosilna goriva čišćom energijom. Upravo slobodna mašta koja je pokretala razvoj letećih automobila je ono što je potrebno da dođemo do sljedeće generacije zračnog pogona – svejedno je li to hibrid, struja, vodik ili neko rješenje o kojem još nismo niti sanjali.