Fiat Panda je jedan od najuspješnijih Fiatovih modela, a mnogi je smatraju jednim od najboljih gradskih automobila svih vremena. Ove godine Panda slavi 40. rođendan
Sredinom sedamdesetih godina prošlog u veliki tržišni uspjeh doživljavali su Renault 4 i Citroen 2CV, odnosno Dyane, iako je bila riječ o spartanskim i već zastarjelim modelima. Tajna je bila u tome što su bili dovoljno prostrani za četvero putnika, imali su pet vrata i povoljnu cijenu. U Fiatu se upalila lampica za uzbunu i odlučili su se novim modelom parirati francuskoj konkurenciji. Odlučili su da njihov jednostavni “narodni” model bude smješten dimenzijama negdje između Fiata 126 i 127. U ljeto 1976. Fiat je za dizajn angažirao tvrtku Italdesign, koju su netom prije osnovali Giorgetto Giugiaro i Aldo Mantovani. Njih su dvojica proveli dva tjedna na Sardiniji radeći na projektu pod radnim nazivom Zero. Giugiaro se bavio stilskim, a Mantovani tehničkim dijelom.
Uputa Fiatovog glavnog izvršnog direktora Italdesignu bila je napraviti automobil spartanske i prostrane unutrašnjosti koji neće biti teži, ali niti skuplji od Fiata 126 koji treba zamijeniti. Izgled Pande bio je vrlo jednostavan, ali i moderan za to doba, a Giugiaro ga smatra jednim od svojih najboljih poslova. Dvovolumenski oblik, dužina od 338 cm, širina 146 cm i visina od 145 cm, ravna stakla, što smanjuje troškove i nekolicina pametnih rješenja glavne su karakteristike prve Pande, tada još pod kodnim imenom Progetto 141.
U veljači 1978., kada su prototipovi dosegnuli dovoljnu razinu razvoja, potajno su predstavljeni grupi vjernih kupaca i trgovaca, bez nazočnosti medija. Fiatov odjel prodaje pripremio je kartice s pitanjima za sudionike na kojima su oni trebali ocijeniti izgled, prostranost, korištenje, kao i tada privremeno ime Rustica te obujam motora od 650 ccm i cijenu od 2,8 milijuna lira, koliko su stajali i francuski konkurenti. Sudionici su Pandu, odnosno Rusticu, pohvalili, ali proizvodnja ipak nije mogla započeti tako brzo. Fiat je prvo morao riješiti sukob sa sindikatima oko mjesta proizvodnje novog modela. Do dogovora su došli krajem 1979. U veljači je Fiat serijski model predstavio talijanskom predsjedniku Sandru Pertiniju u dvorištu predsjedničke palače Quirinale, dok je službena premijera uslijedila 3. ožujka na Salonu automobila u Ženevi. Zanimljivo je kako je u to vrijeme Svjetska organizacija za zaštitu prirode (WWF) bila vrlo nezadovoljna što je Fiat nazvao automobil Panda. Problem je, kao što je to čest slučaj sa sličnim organizacijama, riješen Fiatovim pozamašnim “dobrovoljnim” prilogom. Budući da su to propisi tada dozvoljavali, WWF je dobio ček ispisan na poklopcu motora Pande. Već nakon dva mjeseca od Salona u Ženevi Fiat je imao 70.000 narudžbi.
Iako je na kraju bila nešto skuplja od francuskih konkurenata Fiat Panda je imala posebno oružje – posebnu pažnju posvećenu unutrašnjem uređenju. Unutrašnjost je bila iznenađujuće moderna i različita od svega dotad. Donji dio armature predstavljao je jedan veliki prostor za odlaganje, a po njegovom rubu mogla se pomicati pepeljara. Ta će ideja ostati u upotrebi u obje generacije Una i prvom i drugom Puntu. Ipak, jedna od velikih Pandinih prednosti bila su sjedala koka su se mogla preklopiti tako da zajedno čine jednu površinu od volana do poklopca prtljažnika, pretvarajući auto u krevet. Generalno, Pandina jednostavnost i nepretencioznost činila ju je idealnim autom za mlade. No, Pandu je cijenila i tradicionalna publika. S posebnom pažnjom prema seljacima, Giugiaro je rekao da je kapacitet prtljažnika takav da u njega stanu dva demižona od po 50 litara vina. Zahvaljujući svemu tome Panda je ubrzo postala jednim od najprodavanijih automobila u Italiji, kao i jedan od najcjenjenijih, sve do današnjih dana. Ali, najbolje tek dolazi…
Panda 4×4
1983. je vrlo važna godina u Pandinoj povijesti. Te je godine Fiat započeo suradnju s austrijskom tvrtkom Steyr-Puch koja je razvila sustav pogona na sve kotače za Pandu 4×4. Predstavljena je u lipnju 1983., a pokretao ju je 48 KS snažan motor od 965 ccm porijeklom iz Autobianchija A112. Poznata pod jednostavnom oznakom Panda 4×4, ovo je bio prvi maleni automobil s poprečno postavljenim motorom koji je koristio pogon na sve kotače. Umjesto reduktora, Panda 4×4 imala je kraću prvu brzinu. U normalnim uvjetima kretalo se iz druge, a peta brzina imala je jednak omjer kao četvrta na običnoj Pandi. Sličan princip danas koristi Dacia Duster. Čitav sustav pogona proizvodio je Steyr-Puch, a u tvornici Termini Imerese na Siciliji sve se sastavljalo s ojačanom karoserijom. Za ubrzanje od 0 do 100 km/h automobilu teškom 740 kg trebalo je i po tadašnjim mjerilima jako dugih 38,8 sekundi, a postizao je najvišu brzinu od 135 km/h. Puno važnije, dan-danas Panda 4×4 smatra se izvrsnim terenskim vozilom koji ima impresivan grip na svim terenima, čak i bez prikladnih guma.
Sljedeće, 1984. Panda je dosegla milijun prodanih primjeraka.
Fiat Panda je 1986. doživjela ozbiljniji facelift iz kojeg je izašla s novim prednjim dijelom, poput onoga već viđenog na Pandi 4×4 i ukupno modernijim izgledom. Službeno je nazvana Panda Supernova, a novosti je bilo i na tehničkom planu. Motor od 652 ccm zamijenio je veći od 769 ccm i 34 KS, a umjesto 903 ccm ugrađen je motor od 999 ccm sa 45 KS, odnosno 50 KS u 4×4. Oba su motora iz tada nove obitelji Fire, imaju četiri cilindra i zračno hlađenje. U ponudu je dodan i dizelaš od 1301 ccm i 37 KS. Sljedećih godina Panda je imala brojne manje izmjene u ponudi motora, opreme i boja, a u proizvodnji je ostala sve do 5. rujna 2003., kada su posljednji primjerci sišli s proizvodnih traka tvornice Mirafiori, ubrzo nakon što je već predstavljena druga generacija. Tijekom 23 godine prodano je više od pet milijuna primjeraka.
Druga generacija
Na Salonu automobila u Ženevi Fiat je predstavio koncept automobila koji bi trebao zamijeniti Pandu i to pod nazivom Fiat Gingo. Koncept se mnogima svidio, ali ime baš i ne. Renault je zaprijetio tužbom, zbog sličnosti s imenom Twingo. Panda se vratila. Druga je generacija bila potpuno različita od prethodnice. Kao prvo, imala je pet vrata, a izgled i oblik bili su inspirirani monovolumenima koji su tada bili vrlo popularni. Još važnije od toga, Panda više nije bila zamišljena kao spartanski i jednostavan auto, već “praktičan, mladenački i trendy” zahvaljujući brojnim dodacima i opcijama za personalizaciju iznutra i izvana. Odmah je postala Automobil godine 2004.
Sljedeće godine u ponudu je dodana i Fiat Panda 4×4 koja je ponuđena s benzinskim motorom od 60 KS ili pak s 1,3-litrenim Multijet turbodizelašem. Pogon na sve kotače bio je putem visko-spojke kojom se stražnji kotači uključuju po potrebi. Od 2006. do 2008. Panda 4×4 bila je najprodavaniji terenski automobil u Italiji. Na Salonu automobila u Bologni 2005. predstavljena je Panda Cross, kao Fiatov odgovor na rastuću potražnju za SUV-ima. Nastala je na osnovi Pande 4×4, a u ponudi je bila samo sa 69 KS snažnim dizelašem.
Druga generacija Pande prodana je u preko dva milijuna primjeraka, a 2012. ju je naslijedila treća, koja je na tržištu i danas.