Auto i točka automobili, testovi, vijesti, savjeti
Pustite električne aute da prevladaju, stavite Matu Rimca za predsjednika, nametnite nova ograničenja brzine, stavite kamere i radare posvuda, poskupite cestarinu, registraciju i održavanje do nebesa, dajte vozačke dozvole dresiranim majmunima, ma činite što god želite, samo, ako vam je išta sveto – ne dirajte mi kanister, Miatu i aute poput nje…
Tijekom božićnih praznika mase su zastajkivale, navirivale se, čeznutljivo u njenim oblinama gledale odraz svojih nasmijanih dječačkih grimasa. Ova Miata ljeskala se na svjetlu zagrebačkog Avenue Malla i iz svakog vozača i djeteta u prolazu izvukla osmijeh tijekom božićnih praznika. Taj maleni zbijeni paketić japanskih dijelova izbacuje emocije kao kutija s federom i klaunovom glavom. Puno je malih auta s dva sjedala i bez krova, ali jedna je Miata. Baš zato, suhu poput baruta i djevičanski salonski čistu izvukli smo ju na zasoljene zagrebačke ceste i po avanturu pošli u Gorski Kotar.Kako god odlazak iz salona po soli bolno izgledao, vjerujte, Miata ide tamo gdje joj je mjesto.
Zvuk kao nekad
Zvuk motora kao u prvoj Miati. Hrapav, pomalo hrskavo promukao i nečujan na leru. Ručica mjenjača i mjenjač ostali su toliko prirodni da vozač ima osjećaj da nauljenim prstima prebire zupčanike. Kad počne klizitijako glatko, ugrijana je. Smije se razvrtjeti i još uvijek zvuči nervozno metalno, u najboljem japanskom stilu. Limitator u nebesima više nego ikad i motor uvijek želi još. Položaj sjedenja također sličan kao nekada. Odnos vozača i kabine i dalje je na razini prst/rukavica jer ima mjesta za zrak, mobitel, dvije bočice, za strip-oblačić iznad glave s uskličnicima kad koljenom zveknete armaturu i za dokumente u pretincu pod laktom. Nakon nekog vremena skužite pretinac između naslona sjedala koji je jako cool, samo do još nismo shvatili za što točno.
Malo špičastije frizure dodiruju krov koji je prekrasno napravljen i konačno dvije razine bolji nego na prvoj Miati. Po izradi, pogotovo kada se pogledaju aluminijski dijelovi i unutrašnja obloga, krov je na razini Porscheova Boxstera. Kada se spusti, ne otkriva se unutrašnji dio i nema potrebe za navlakom koju ionako nitko nije koristio u prvoj generaciji. Iznad neobičnog pretinca je poluga koju potegnete i krov malo odskoči pa ga je lakše rukom podići i zaključati. Ovo je najbrži kabrio krov na svijetu (2 sekunde). I najbolji, jer nema se što pokvariti.
Takva je Miata: inženjerski “no bullshit” auto u kojem se pazi na svaki gram i u kojoj se stvari konstruiraju da ostanu jednostavne i barem gram lakše no prije. U svakom se detalju osjeti da su vozači i inženjeri vodili glavnu riječ kod razvoja. Sve što slijedi usporedba je s voljenom NB i NB FL generacijom koja je najčešća i koju su mnogi od nas u Hrvatskoj posjedovali. Dakle, klasična priča o prvim ljubavima.
Najbolja sjećanja na vožnju
Ulazak na autocestu nije neka prilika za užitak, nego sat vremena mira za miješanje tempomata i toka misli o uspomenama isprepletenima s MX-5. Sve pothvate s testnim Miatama nije lako nabrojati… Đir od Umaga do Dubrovnika uz obalu u jednom danu. Pun gas jurnjava jadranskom magistralom „za sve pare“ pri povratku iz Zadra preko Senja najokolnijim mogućim putem u NC FL 2,0 sa šperom i ljupkim društvom na suvozačkom sicu. Maratonsko četverosatno MX-5 Ice Race međunarodno natjecanje na ledenom jezeru u Švedskoj na kojem je moj tim u grdoj konkurenciji 120 svjetskih vozača osvojio drvenu medalju i četvrto mjesto. Dobrih đireva sa svojim MX-5 NB FL-om mogu se sjetiti naramak.
Nakon svake vožnje, pri ulasku u grad, vožnja bi završila krugom viška na prvom kružnom toku. Onako, za pokojnog Sennu. Od preko 100.000 km u raznim Miatama, ne mogu se prisjetiti niti jednog zastrašujućeg kilometra koji mi je razrogačio oči i preznojio dlanove. Osim smrtno strašnih 50 metara na Jadranskoj magistrali – pretjerao sam pretječući na proširenom zavojitom dijelu ceste gdje sam pri 120 km/h izgubio stražnji kraj. Kuplungirao sam ju i držao fulllock dok se nije zbrcnula nazad i uz još tri korekcije ostali smo na cesti. Ni sam ne znam kako. Zabio sam ju u nižu i nastavio s malo manje žestine, ali i dalje prežustro za ljetnu gužvu, moj grijeh. Miata nije papa Franjo, ali oprašta gotovo sve.
Nije to stvar rasporeda mase 50:50 o kojem svi prepisuju ne razumijevajući samu bit vozačkih strojeva, jer to mogu imati i auti s motorom u sredini pa ih ne možete voziti bokom do imendana. Stvar je u tome što je ta masa raspoređena jako naprijed i jako straga pa donosi povoljni polarni moment kojim je lako hendlati u zavojima. Mažoretkinje imaju utege na kraju štapa, a ne jedan na sredini, zar ne? E, pa nova Miata ima najdulje zvono getribe na svijetu (guglajte slike), jer olakšavanjem i raspoređivanjem masa uspjeli su ju toliko olakšati da je motor mogao ići još više naprijed. Izlaz!
Roadster nije samo za ljeto
Kočnice i stabilnost na kočenju, sjedi pet. Sjećanja OFF, vožnja ON. Skidanje s autoceste prema Krku i zatim desno za Crni Lug. To je ruta na kojoj smo nebrojene aute suludo vozili u miru i uz nijemo odobravanje lokalnog stanovništva, ali i uz pažnju i kontroliranje uvjeta. Prekrasna mješavina zavoja i ravnih dijelova sa zastrašujućim liticama koje poput roditeljskih kažiprsta prijete u zraku.
Pahulje lagano padaju i tope se u dodiru s presoljenom cestom čiji kamenčići pikaju dušu i tijelo dok kvrckaju od podnicu i debele napuhnute blatobrane Miate koji u retrovizoru izgledaju duplo bolje nego kad ih gledate u salonu. A tek hauba… Samo još malo do skretanja za Crni Lug, a nakon toga…bijeli muk. Tišina. Nema većeg duševnog mira nego kada vozačkim strojem kročite na svježih dva prsta snijega negdje gdje ralica neće proći još satima. To je automobilističko tapkanje u čarapama po parketu. Uz duboki sikteći zvuk sauganja motora kod niskih okretaja kojeg od buke guma inače ne čujete,nježno ispipavate tlo trećom brzinom s malo gasa pri 40 km/h i igrate se volanom dok vam se kalibriraju osjetila. Bijela krivudava lajna po kojoj se vozite je čista automobilistička droga. Ukratko, to je nešto najljepše što se na zimskim gumama može doživjeti.
Povratak otpisanog
Bilo je i problema, naravno. Kao svaki čovjek koji zapostavi prve ljubavi, prvih desetak minuta vozim se nepovezano i – loše. Žena, djeca, garaža, krame, projekti, ganjanje love, plaćanje računa, čuda, bakrači, neki novi interesi u životu i veći trbuh čovjeka udalje od volana. A ovaj nije podesiv po dubini i to je jedina mana Miate koju sam spreman prokleti jer to zaista smeta i moram izuti cipele da bih komotno mlatio rukama.
Inženjeru koji je smjestio ručnu na savršeno mjesto odmah napraviti spomenik i brončanu bistu na ulazu u Hirošimu. Zabijte si struju tamo gdje nema svjetla, jer na ručnoj kočnici nije joj mjesto. Ona spašava kad kliznete nosom prema ogradi. Jedan cim i hop – natrag ste u putanji. Malo po malo, povezivanjem višestrukog S zavoja dolazi do, što se mene tiče, trenutka kad Mrgud i Vlado mogu početi lupati slike iz drugog auta. Vidim da im je drago što su me oživjeli i nagurali me da ovu priču radim baš ja. Kod Crnog Luga, tog 6. siječnja 2,0 16V godine požalio sam što sam zapustio noćno igranje na snijegu sa svojom starom ekipom, vozeći stare ljubavi na snijegu. „Pobogu, zašto sam ikada prodao Miatu“, pomislio sam. A ova nova, nikad bolja.
Nikad lakša i oštrija
Lagana, oštra na volanu, nježna u klizanju, s hrapavim zvukom motora i kratkom karocom s kojom je i uska cesta dovoljno veliki poligon za igru. Zavoj po zavoj, metar po metar, nekako se sva ta sila olakšane (doslovno) i izbušene (još doslovnije)japanske mehanike pretvori u vozačke udove. Mazda radi umjetne udove još od 1991., samo se ne hvale dovoljno. Nakon 15 minuta slijedi opuštenost, puls lagano pada. Dlanovi više nisu nervozni, pokreti postaju glatki, prolasci zavojima sve su bolji. Dobivam se, to sam ja, opet onaj stari zlikovac koji troši bengu i gume i namješta auto bokom pred fotoaparatom.
Kontrola bez premca
Volan pruža puno osjećaja. Dobro opterećen, ugodno rasterećen kada ga propustite kroz ruke nakon što guzica klizne. Geometrija prednjeg ovjesa boja je nego na prvoj Miati jer omogućuje mirniju vožnju na velikim brzinama, a u zavojima je jednako dobra jer uz veliko prianjanje pruža mogućnost lake korekcije smjera i nikad ne curi iz zavoja. Usto, postoji jedno malo, jedva osjetno „koljeno“ koje se javlja kada se volan zakrene tridesetak stupnjeva i uzrokuje da se stražnji kraj inicijalno rastereti, zbrcne. Teško opisiv, ali tako dobar osjećaj. Prednji kraj ne zijeva u zrak kao prije, kruti i debeli stabilizator drži ga nisko. To, uz torzijski puno veću krutost (ali zaista puno), omogućuje da se unutrašnji stražnji kotač u zavoju rastereti. Ne podigne se kao na kartingu, ali podigne se dovoljno da ne trebate šperu kako biste se vozili i bokom povezivali naizmjence S zavoje.
Držanje kuta klizanja je… khm… dim određenog organa jer si ga možete odrediti i održavati neviđenom lakoćom za jedan auto bez špere. Možete proklizati gasom, možete i cimnuti volan pred ulaskom u zavoj. Možete drifterski povući ručnu i uz puštanje kuplunga izvana izgledati kao da ste svu imovinu stavili na crveno iako rulet imate pod savršenom kontrolom. Kada se usporedi ova i prva Miata, a obje bez špere, ovu je neusporedivo lakše spektakularno voziti. U novoj Miati se osjeti da je napravila milijun kilometara pod stražnjicama ljudi koji vole, razumiju i žele osjetiti vožnju. I, što je najvažnije, pod stražnjicama ljudi koji točno znaju što rade.
Evo primjera: isključite ESP i ne znate za njega, ali kada izgubite brzinu i smirite gas i izravnate volan jer je sve pretrpano snijegom, ABS malo odglumi šperu da ubrzate, a onda vas opet ostavi na miru. Sjajna stvar. Tko zna kakvih još slatkih tajni ovaj auto krije. Baš zato kod vozača gradi onaj slatki miris želje za posjedovanjem.
Predobar za brojke
Dirnuti bilo što u ovjesu, ili staviti šire gume bilo bi svetogrđe, jer tu razinu povezanosti svih dijelova da rade kao cjelina nećete više sresti u današnjim autima tog cjenovnog ranga. Nema teorije da netko tko ima elementarno vozačko znanje i spretnost ovim autom bude nezadovoljan. Uostalom, koliko auta postoji o kojima ne morate napisati jednu jedinu glupu brojku u čitavom tekstu, a da date do znanja kakav je osjećaj voziti ih? Eto. Vozačka priča bez ijedne jedine brojke.
Nadam se da imate točnu predodžbu kakav je novi MX-5, ne znam kako bih to drukčije napisao. Svetogrđe je napisati brojke i onda ga opravdavati rečenicama „znate, ali zato je lagan i ima ovjes i 50:50 i bla, bla, bla“, jer MX-5 doslovce vrijeđate glupim prepisivačkim floskulama. Ovo je čistokrvna filigranska naprava za vozače u kojoj možete stvoriti najljepša sjećanja na vožnju. Pitanje je samo, što čekate?
